Periferni živci u sportaša osjetljivi su na ozljede zbog porasta fizioloških zahtjeva na neurološke strukture i meka tkiva koja ih štite. Zajednički mehanizam ozljede su pritisak, istezanje, ishemija i ozljeda. Seddonov izvorni sustav podjele ozljeda živaca na temelju neurofizioloških promjena najšire se primjenjuje. Prvi stupanj ozljede živca je neurapraksija, drugi stupanj je aksonska degeneracija, a treći stupanj je presijecanje živca. Ozljede perifernih živaca češće su na gornjim udovima nego na donjim udovima, imaju osobitosti vezane za određenu vrstu sporta, a često imaju biomehaničku komponentu u nastanku. Rano otkrivanje omogućuje pokretanje odgovarajućeg programa rehabilitacije i promjenu biomehanike prije nego ozljeda živca postane trajna. Prepoznavanje ozljeda živaca zahtijeva razumijevanje periferne neuroanatomije, poznavanje uobičajenih mjesta ozljede živaca i svijest o vrstama ozljeda perifernih živaca koje su zajedničke i jedinstvene za svaki sport. U postavljanju dijagnoze ozljeda perifernih živaca primjenjuju se elektrodijagnostički test (elektromiografija), somatosenzorni evocirani potencijali, magnetska rezonanca i ultrazvuk. Proksimalne ozljede perifernih živaca imaju lošiju prognozu u smislu neurološkog oporavka.