Esej nastoji demonstrirati potencijalnu unifikaciju trijadne animalnosti u okviru koncepta Deleuzea i Guattarija na primjeru djela Carolee Schneemann, u kojima je bilježila svakodnevne poljupce sa svojim muškim mačkama Clunyjem i Vesperom. Zoofilska binomska ikonografija Carolee Schneemann s Vesperom – koja je preminula 19. srpnja 1999., a čiju je smrt umjetnica obilježila video instalacijom Vesper’s Pool (Pet poljubaca) koja evocira arhetipove kulturne povijesti vještica i njihovog životinjskog zaštitnika iz obitelji mačaka – pokriva cjelokupnu trijadnu životinjskost iz Deleuzea i Guattarijevog koncepta postajanja–živorinjom, koji uključuje edipsku životinju, arhetipsku životinju i demonsku životinju. Za razliku od nekih drugih feminističkih umjetnica iz tog razdoblja (drugi val feminizma, burne revolucionarne šezdesete), Schneemann radije zagovara otvoreno izražavanje i užitak u seksualnosti nego da ukazuje na žensko tijelo kao žrtvu i objekt uživanja muškog pogleda. Teoretičarka Kristine Stiles ističe da umjetnica u svojim radovima nikada nije pristupala nasiljem prema vlastitome tijelu, već je radila na prezentaciji erotičkoga, seksualnoga, željenoga tijela, tijela kao užitka, veselja, s obzirom da i umjetnost doživljava kao radost i proslavu ženskoga tijela. U ovom mačkoradu o mačkama Carolee Schneemann, koristit ću kao izvore njezin autobiografski zapis o mačkama kao i monografiju njezinih radova.