Običaj tradicijskoga tetoviranja predstavlja bitnu etnološku jedinicu u kulturnoj povijesti BiH. Trajno punktiranje kože, koje se uglavnom prakticiralo kod ženskoga dijela populacije, antropološki je specifikum srednjobosanskih katolika. Prema historiografskim bilješkama dio je zagonetnoga prapovijesnog ilirskog nasljeđa. No čini se da upravo osmanskom okupacijom srednjovjekovne Bosne nastupa, kad je riječ o tetoviračkoj kulturi katolkinja, jedna samosvojnija i bogatija, u običajnome smislu, ornamentacijska faza. Faza „boc(k)anja križa“ koja se u simboličkome smislu (pre)oblači, u svrhu zaštite života i identiteta pred nastupajućom islamizacijom, u jedno novo konfesionalno ruho. Rad ima namjeru istražiti, opisati i prokomentirati, konzultirajući relevantne autore i publikacije, autonomnu i važnu no izumrlu tradiciju tetoviranja katolika u (središnjoj) Bosni.