Autor analizira obrazovnu politiku zagrebačkih gradonačelnika (tada nazivanih gradski načelnici) na primjeru izgradnje novih i adaptacije postojećih školskih ustanova od 1914. do 1939. godine. Razmatraju se neki segmenti rada sedmorice gradskih načelnika u tom periodu: Stjepana Srkulja, Svetozara Delića, Dragutina Tončića, Vjekoslava Heinzela, Ive Krbeka, Rudolfa Erbera i Teodora Peičića. Svaki je od njih djelovao u skladu s trenutačnom situacijom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca / Jugoslaviji, ali nerijetko i pod utjecajem vanjskopolitičkih okolnosti kojima se trebalo prilagoditi. To se posebice odnosi na završetak prvoga i nagovještaj drugoga svjetskog sukoba krajem odabranog perioda. Na mnoge odluke izravno je utjecao i državni vrh u Beogradu, što je u znatnoj mjeri sprječavalo daljnje korake gradskoga zastupništva na čelu s gradskim načelnikom. Međutim, unatoč katkad nametnutoj politici štednje, grad Zagreb uvelike proživljava urbanizaciju zahvaljujući kojoj je bio prepoznat kao najmoderniji hrvatski grad. Školske zgrade bile su građene po suvremenim kriterijima, što može biti jedan od razloga porasta broja učenika. Autor zaključuje da je svaki od spomenutih gradskih načelnika, unatoč specifičnoj situaciji u kojoj se nalazio, u većoj ili manjoj mjeri doprinio modernizaciji zagrebačkoga školskog sustava u pitanju infrastrukture. Izgradnjom novih ili dogradnjom postojećih zgrada Zagreb je proširio mrežu škola i u do tada periferne dijelove grada, kontinuirano unaprjeđujući školstvo.