Autor analizira ovu prvu knjigu objavljenu u biblioteci Žilković Gradske knjižnice Korčula metodom tzv. close reading, odnosno vrjednuje pjesme Jasne Šegedin iz ove zbirke na temelju utiska koje na njega ostavljaju riječi pojedinih stihova. Uočava njihovu uronjenost u zemljopisni lokalitet Žrnova i šire otoka Korčule. Posebno ističe njihovu dijalektalnu formu koja pojačava snagu poetskog izričaja. Govori o raznim manifestacijama otočkog života, osobito u vrijeme oskudice u prošlosti, te kako se one odražavaju na senzibilnost pjesnikinje, koja ih pretvara u istinski književni oblik. Dalje povezuje tradicionalna vjerovanja i običaje sa stihovima ove talentirane pjesnikinje i pokazuje kako ona služe kao prefiguracije za uspjele stihove i pjesničke slike. Pritom osobito ukazuje na antropološku pozadinu pojedinih pjesama. Ističe, na primjerima nekih kraćih pjesama, kako jedna ovako senzibilna i senzitivna pjesnička priroda nije mogla ostati ravnodušnom prema ekološkoj devastaciji u postindustrijskom dobu. Uzimajući u obzir originalnost njezina pjesničkog talenta i njezino životno iskustvo odrastanja u tom dramatičnom ambijentu, autor članka zaključuje da je Jasna Šegedin uspjela sublimirati te datosti u ponajbolje hrvatsko pismo.