U starom i novom svijetu postojao je običaj da se tijelo očuva na prirodan i na umjetan način. Od paleolitika čovjek vjeruje u zagrobni život te čak u srednjoameričkim i andskim kulturama, se pokop mrtvih prakticirao uz pažnju i svečanost kroz kult predaka. Pogrebni rituali razvijeni su u preddinastičkom Egiptu (4500–3100 pr. Kr.) Pogrebni su postupci razvijeni, ali su se očito počeli i prije, u Americi oko 5000 godina pr. Kr. Mumije su služile kao oslonac duši za opstanak i za sprečavanje zastrašivanja mrtvih od strane živućih. Inke su stigle do točke savršenstva u tim postupcima nakon drugih andskih kultura, ali ne smijemo zaboraviti njihove starije prethodnike, Chinchorro kulturu na sušnoj obali pustinje Atakama. Različiti stupnjevi u tehnici mogu se razlikovati u oba svijeta: prirodno sušenje i pokrivanje životinjskom kožom, metode zaštitite tijela; uklanjanje kože i mesa, zamjena s glinom; u crno, crveno ili u blato obloženi leševi, vađenje utrobe, tretiranje tjelesnih šupljina, čišćenje i premazivanje unutrašnjosti, uklanjanje mozga, mumificirana tijela, leševi prekriveni natronom (prirodnom sodom), prije pranja i umatanja u zavoje ili zamatanja. Potrebno će biti da pažljivo provjeriti datume, tehnike i razdoblja u obje zone kako bi se precizno utvrdila evolucija primjenjivanih metoda.