Kao vrlo važan dio suvremene romaneskne produkcije u slovenskoj književnosti nametnuo se žanr putopisnog romana koji u mnogovrsnosti svojih pojavnosti pokazuje različite interese i preferencije putničkih praksi, ali i realizacije putopisnog subjekta. Na tragu toga, u radu će se prikazati zastupljeni reprezentacijski režimi prostornog premještanja (dokoličarenje, istraživanje, samootkrivanje, egzil itd.) s obzirom na njihov (post)modernistički itinerarij, ali i narativnu tehniku, i to u romanu Evalda Flisara Potovanje predaleč i u romanu Andreja Blatnika Tao ljubezni, kao i nekim drugim suvremenim slovenskim putopisnim romanima. U analizama će se nastojati pokazati kako se kroz različite putopisne subjekte, od aktivnog, spoznajno otvorenog sudionika do pasivnog, ironičnog promatrača realiziraju modusi zamišljanja i stvaranja Drugog, kakva je i koja motivacija upoznavanja i ovladavanja (civilizacijskih, kulturoloških) razlika i, ne manje važno, kakvog implicitnog čitatelja ti romani zazivaju. U skladu s time, a prema u literaturi prisutnim distinktivnim obilježjima putopisnog subjekta kao putnika, turista ili istraživača, u radu će se ustvrditi sličnosti i razlike u strukturiranju i fikcionalnom prikazivanju iskustva putovanja u suvremenom slovenskom putopisnom romanu. Zaključno će se on pozicionirati unutar žanrovskog sustava suvremene slovenske književnosti uz nastojanja da se prikažu mogući razlozi i uzroci njegove uvjerljive zastupljenosti i neupitne popularnosti.