U radu se razvoju simboličke igre i njezinu utjecaju na cjelokupni razvoj djece rane dobi prilazi s razvojno-psihološkog, ekološko-kulturnog i pedagoško-metodičkog motrišta. Naglasak je na razvoju te specifične, holističke i djetetu imanentne i glavne aktivnosti od početka njezine pojave i to raščlambom Piagetove, Vigotskijeve i Brunerove teorije. U simboličkoj igri, mentalno prerađujući iskustva iz stvarnosti, dijete kao samosvjesni, samoinicirani, samoorganizirani i aktivni subjekt postupno ovladava simboličkom reprezentacijom svijeta, pa je znanstvenici smatraju pretečom apstraktnog mišljenja. U radu je ukratko izložen doprinos teorije uma rasvjetljavanju simboličke igre i njezine složenosti već na ranom stupnju djetetova razvoja. U drugom dijelu rada obrađuju se pedagoško-metodičke osnove važne za pojavu i razvoj simboličke igre u institucijskome kontekstu. Apostrofirajući osjetljivost odgojiteljeve uloge u igri i stvaranju uvjeta za njezino odvijanje, zaključuje se o potrebi proučavanja igre iz dječje perspektive i implikacijama koje ono može imati na profesionalni razvoj odgojitelja, kvalitetu odgojne prakse i razvoj pedagogije ranog djetinjstva.