Nužna obrana jedan je od najstarijih oblika samopomoći te je, kao takva, često objekt doktrinarnih razmatranja. Općenito se smatra da napadna bilo koje zaštićeno dobro daje pravo na nužnu obranu. Ne zahtijeva se razmjernost između napadnutog dobra i dobra koje sepovreduje u obrani, lako hrvatsko zakonodavstvo, u skladu sa suvremenom doktrinom, prihvaća teoriju jednakovrijednosti ljudskih prava prema kojoj se ona ne mogu graduirati po svojem intenzitetu već je, u svakom pojedinom slučaju u kojem ona dolaze u koliziju, potrebno konkretno ocijeniti pretežnost interesa, još uvijek se ponekad nailazi na shvaćanja koja odriču časti i ugledu biti objektom nužne obrane. Cilj ovog rada je dokazati postojanje prava, odnosno moguće situacije nužne obrane u slučaju napada na čast i ugled čovjeka, kao i razraditi pretpostavke pod kojima je ona primjenjiva u okviru hrvatskog kaznenopravnog sustava.