Ovaj članak istražuje primjenu koncepta sukcesije u literaturi koja je nastala na području Mediterana u vrijeme Novog zavjeta. Drevni mediteranski pisci i čitatelji razumijeli su pojam sukcesije na mnogo dublji i raznolikiji način nego što je to slučaj u suvremenim ekleziološkim djelima, u kojima se pojam sukcesije gotovo uvijek odnosi na „nasljeđivanje apostolske službe“ unutar hijerarhijske strukture pojedine denominacije. Autor pokazuje da literatura nastala na drevnom Mediteranu koristi pojam sukcesije za niz različitih objekata i razina nasljeđivanja. Članak se zaključuje obradom nekoliko odabranih odlomaka iz Novog zavjeta za čije je razumijevanje potrebno šire poimanje sukcesije.