Tekst se usredotočuje na specifično čvorište problematike izvedba pisanja, tj. na odnos tekstualne performativnosti i književno-kazališnih heterotopija kao »drugih zbiljskih prostora diskurza«. Otvaraju se pitanja: kako pisanje izvodi te kako izaziva izazov izvedbe unutar heterotopijskih prostora književnosti i postdramskog kazališta? Nastoji se ukazati na (ne)mogućnosti političkog djelovanja izvedbe pisma unutar relacija mikrofizike moći: neprekidnih mutacija otpora u normu, i obrnuto. Noseće okosnice rasprave su, dakle, interferencije između filozofskih tekstova poststrukturalističke provenijencije i umjetničkih praksi izvedbe pisanja zaokupljenih izazivačkom snagom in(ter)vencije.