U radu su prikazani rezultati sustavnog istraživanja radioaktivnosti životne i radne sredine u Republici Hrvatskoj od početka šezdesetih godina. Istraživana je radioaktivnost zraka, oborina, tla, rijeka, mora i jezera, pitke vode te ljudske i stočne hrane, kao i vanjska izloženost za radnike profesionalno izložene ionizirajućem zračenju. Maksimalna radioaktivna kontaminacija fisijskim radionuklidima zabilježena je ranih šezdesetih godina, u vrijeme najintenzivnijih atmosferskih nuklearnih pokusa. Od tada radioaktivnost radioaktivnih oborina eksponencijalno opada. Nuklearna nesreća u Čornobilju dovela je u Republici Hrvatskoj do ponovnog povećanja radioaktivnosti 137Cs u okolišu, dok je povećanje radioaktivnosti 90Sr, zbog njegove manje hlapljivosti, bilo neznatno. No, nakon tog kratkotrajnog povećanja ponovno je došlo do eksponencijalnog pada radioaktivnosti, tako da je godine 1998. prosječna brzina apsorbirane doze u zraku iznosila 0,128±0,004 μGy/h. Prosječan pripadnik hrvatske populacije je stoga zbog izloženosti osnovnom zračenju na godišnjoj razini primio dozu od oko 1,12±0,04 mSv. Ukupna kolektivna doza uključuje i dozu uzrokovanu primjenom izvora ionizirajućih zračenja u medicini te je značajan naglasak stavljen na kontrolu kakvoće izvora zračenja (koja se sustavno provodi od 1985) kako bi se smanjila ukupna kolektivna doza koju primi hrvatsko pučanstvo.