Ova studija slučaja opisuje dimenzije susreta hrvatske i "zapadne" kulture u poduzetništvu. Karlovačka pivovara bila je privlačna akvizicija za strane investitore, unatoč boljkama većine socijalističkih poduzeća – relativno zastarjeloj tehnologiji i prevelikom broju zaposlenika. Tendencija je da se pozornost usredotoči na osobine lokalne kompanije i postsocijalističkoga institucionalnog konteksta, međutim nakon preuzimanja za tijek integracijskoga procesa vrlo su važne i osobine kompanije-roditelja, strateški cilj preuzimanja i autoritet stranih menadžera. Latinski tip "zapadne" poslovne kulture i autoritaran stil rukovođenja nije se pokazao ekonomski uspješnim na duži rok. Nasuprot razmjerno niskoj integraciji pivovare u sustav SBE grupacije, Heineken kao novi vlasnik potaknuo je opsežan proces integracije tvrtke u svoj korporativni sustav. Jasno obrazloženi ciljevi zaposlenicima i lokalnoj zajednici, dugoročni razvojni plan s razmjerno velikim investicijama, autoritet međunarodne korporacije i otvoreni korporativni kanali informiranja i razmjene znanja osjetno su umanjili sukobe u procesu radikalnoga restrukturiranja tvrtke. Promjene u organizacijskom ustroju, kulturi i autonomiji upućuju na to da je ishod susreta lokalne i "zapadne" kulture kulturalni hibrid, vrlo blizak jednom teorijskom ekstremu – pobjedi-zapada-i-porazu-istoka. No to je suviše pojednostavnjeno gledište, jer se paradigma "gospodar – podređeni" pokazala gubitničkom, dok Heinekenova uspješna paradigma govori o pobjednicima na obje strane.