Život u siromaštvu, uz ostale asketske elemente, od najranijih kršćanskih vremena smatrao se bitnom karakteristikom radikalnog nasljedovanja Isusa, tj. njegovog načina života. U nekim crkvama, posebno onima s područja Sirije, ovo radikalno nasljedovanje Isusa bilo je predviđeno za sve kršćane, ova imitatio ascetica postaje uvjet življenja istinskih kršćana, svaki kršćanin trebao je nasljedovati Isusa u siromaštvu, čistoći i itineranciji na isti način. Među drevnim redovnicima bila je vrlo raširena ideja da je njihov način života jednostavno nasljedovanje Isusovog načina života i života prvih Isusovih učenika. Siromaštvo u Crkvi se ne vrednuje samo u ekonomskim kategorijama ili u posjedovanju materijalnih dobara, nego poglavito po pitanju moći. Bogatstvo je ustvari jedan oblik moći. Siromaštvo je tako i odricanje od moći i solidariziranje s malenima i rubnima društva. Ovaj oblik siromaštva na poseban način je u Crkvi utjelovio Franjo Asiški. Biti siromašni za sv. Franju znači postati »posljednji i podložni svima da bi kao braća mogli služiti svima«. Siromaštvo i malenost (paupertas i minoritas) ovdje postaju jedno, a nisu drugo nego evanđeoska vrednota ljubavi i međusobnog služenja. Za franjevačku tradiciju siromaštvo je značilo konkretan izbor života u jednostavnosti i odricanju. Značilo je odlučiti se za solidarnost s malenima, s rubnima društva, što je često značilo zauzeti posljednje mjesto u Crkvi i društvu. Živjeti evanđelje s pozicije slabosti, nezaštićenosti, malenosti ima svoje konkretne posljedice po duhovni život kršćana, u prvom redu bliskost s svakodnevnim situacijama jednostavnih ljudi što je redovnike snažno povezalo sa sudbinom čitavih naroda i obilježilo tako duhovno biće tih naroda. Ali to znači i odustati od pozicija moći i sklanjanja u sjenu moćnika i silnika ovoga svijeta, jer oni za koje smo se opredijelili na takvu zaštitu računati ne mogu. Suvremeno redovništvo, ali i kršćanstvo općenito, ukoliko želi biti autentično evanđeosko i vjerno svojim korijenima mora se stalno iznova vraćati siromaštvu koje mora biti stvarno i vidljivo. Redovničko siromaštvo moći će govoriti današnjem svijetusamo ukoliko ljudi našega vremena gledajući redovnike vide i siromašno lice Crkve, Crkve koja ne želi biti trijumfalna i moćna već Crkva siromaha i Crkva za siromašne.