Hrvati su se nakon povijesnoga egzodusa tijekom 16. i 17. stoljeća u krajeve zapadne Ugarske, Donje Austrije i Slovačke (posebice na području današnjega Gradišća), pod pritiskom asimilacije morali boriti da bi sačuvali svoj nacionalni identitet. U službi očuvanja vjere i jezika osobito je bila glazba, pučka popijevka – »jačka« – koju su ponijeli sa sobom iz stare domovine. O tomu svjedoči zanimljiva korespondencija zagrebačkoga kanonika Janka Barlèa s uglednim kulturnim djelatnicima iz Gradišća: Martinom Meršićem, Martinom Borenićem, Fileom Sedenićem, a napose s Matom Meršićem Miloradićem u glazbenom časopisu Sveta Cecilija. Iz korespondencije s Meršićem Miloradićem može se doznati puno o crkvenom pjevanju u Gradišću, rukopisnim crkvenim pjesmaricama i sastavljačima pjesmarica nastalih na tom prostoru tijekom 19. stoljeća. U najstarijim pjesmaricama s notama Jure Vajkovića, a prema glazbenim analizama Janka Barlèa, sačuvano je obilje starih hrvatskih popijevaka koje su uvrštene i u naše crkvene pjesmarice – na primjer pjesmaricu Pjevajte Gospodu pjesmu novu (PGPN) – osobito božićne i marijanske popijevke. Zato se može reći da su gradišćanski Hrvati i njihove »jačke« čuvari naše glazbene baštine.