Jedna od najstarijih estetskih procjena Davidijade Marilićeva je napomena u pismu kardinalu Grimaniju kako ta knjiga, što mu je šalje na dar, pruža užitak koji "odiše našom vjerom", slavi Krista, "miriše onim mirisom koji krijepi duše vjernika". Ovjeravajući intertekstualnim pristupom smisao tih iskaza u XIV. pjevanju pokazuje se kako je Marulić čitao biblijski predložak tragom kršćanskih otaca i učitelja s vjerom da su sadržaji Staroga zavjeta slika Novoga. Ta perspektiva jasno uključuje postupak kršćanske egzegeze. U tom smislu glavni junak, biblijski kralj David, predstavlja dosljedno novozavjetnog Krista i u posljednjem pjevanju i u cijelom spjevu, kao što drugi likovi imaju svoju tipološku vrijednost (Bat-Šeba prefigurira Sveto pismo, Salamon Zakon božanski itd.). Tragovi alegorijskih kodova ili posve razvidne egzegetske cjeline u samim stihovima XIV. pjevanja markiraju se, pojačavaju, prožimaju i nadopunjuju sadržajima prozne cjeline Teropologica Davidiadis expositio, pa se u svjetlu onih istaknutih natuknica u pismu kardinalu Grimaniju pokazuje da je Marulićeva Davidijada istodobno i svojevrsna "kristijada".