Čini se daje ono mirnije vrijeme, u kojemu su sasvim obični ljudi vjerovali u uzvišene duhove i njihove dobre nakane, nepovratno prošlo. Suvremeni čovjek sve teže hvata ritam poremećaja što ih sam nameće svojem oštećenom životu. Utamničen u radno-proizvodnoj dimenziji, potrošač našeg doba ne uspijeva raspoznati nove teksture neslobode. Istodobno, zastrašujući izazovi provaljuju sa svih strana. U olujnoj noći samoproizvedenih ograničenja, ustrašeni ljudi sve lakše izbjegavaju napor mišljenja, pače uvijek su spremni platiti sve više da bi dobili sve manje. Do grla uronjen u strah i drhtanje, govor o napretku posvuda zamire: umreženim globusom širi se vonj moralnog bankrota, dok novi kalendari terora eksplozivno obznanjuju da ulazimo u razdoblje još većih napetosti i zasljepljenja. Pa ipak, ne treba očajavati. Ne obitavamo u grčkoj tragediji, u kojoj caruje slijepa kob, pa je ishod unaprijed određen, neovisno o postupcima protagonista. Ustrajno zauzimanje za čovjeka ne smije postati suvišno. Slobodu neprestano valja osvajati, nije moguće tek posjedovati je. Razumije se, ulog u igri je sama ideja čovječnosti. Ovdje je sačuvana duboka vjera i zato postoji obilje neporažene nade.