Devedesetih godina 20. stoljeća svjedočili smo zločinima nezamislivima za kraj još jednog tisućljeća civilizacijskog razvoja. Najstrašniji među njima – genocid – „zločin nad zločinima“, kako je prepoznat u praksi međunarodnih kaznenih ad hoc tribunala, predstavlja čin usmjeren protiv određene etničke, rasne, vjerske ili nacionalne skupine, s ciljem njezina potpunoga ili djelomičnog uništenja. Takva definicija iz članka 2. Konvencije za sprječavanje i kažnjavanje zločina genocida iz 1948. Godine uža je od koncepta koji je imao na umu Raphael Lemkin – „otac“ pojma genocida. U njoj su, među ostalim, izostavljene određene skupine ljudi prema kojima može postojati genocidna namjera (primjerice, političke ili spolne skupine), izostavljen je koncept kulturnoga genocida te prisilno raseljavanje skupine, koje je u novijoj praksi prepoznato kao „etničko čišćenje“, a koje možemo smatrati genocidom samo uz zadovoljenje određenih uvjeta. Tako se danas, više od pola stoljeća nakon stupanja na snagu Konvencije iz 1948. godine, promatrajući praksu međunarodnih kaznenih ad hoc tribunala, otvaraju nova pitanja njezine primjene.