U povijesti hrvatskoga kazališta, izravno (subvencije, zakoni) i neizravno (različite regulative) uvijek ovisna o državi, prepoznatljivi su različiti oblici političkoga utjecaja i nadzora, posebice kroz poziciju i izbor intendanta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Članak tematizira osobno iskustvo intendantice središnjega nacionalnog kazališta od 2005. do 2013. odnosno javno sučeljavanje s ministricom kulture oko natječaja za treći mandat tijekom 2012. i 2013., kada je zbog osobne eliminacije izmijenjen članak Zakona o kazalištima (tzv. lex Lederer). Slučaj pokazuje neprihvatljive metode političkoga vladanja prostorom kulture pod krinkom demokracije, nepoštovanje zakona i procedura te stvaranje upravljačke krize kao posljedice neodgovornosti tadašnje administracije Ministarstva kulture prema sustavu institucionalne kulture, ali i suštinskog nepoznavanja kazališnoga organizma. Sučeljavanje intendantice i ministrice kulture može se čitati kao još jedan prilog odnosu politike i kazališta u suvremenoj demokraciji, svakako i kao sukob različitih političkih i ideoloških pozicija odnosno kulturnih politika, ali i otvaranje trajno neriješenih kazališnih pitanja – o različitim sustavima kulturne produkcije, o nacionalnim kazalištima, kazališnom upravljanju i još uvijek neosmišljenim strukturnim promjenama.