U radu se donosi nekoliko zapažanja o dvjema svjetovnim kajkavskim pjesmaricama koje je pisala ista ruka. To su Pjesmarica Nikole Šafrana (Arhiv HAZU, sg. I a 98) i Canticum cytharaedorum cytarizantium cum cytaris suis (NSK, sg. R 3631). Premda su pjesmarice vrlo opsežne, dosad nisu podrobnije analizirane niti se o njima pisalo kao o cjelini, nego su pažnju privlačile zbog pojedinih pjesama, i to ponajprije onih koje su se ponavljale u više pjesmarica. O nekim se pjesmama pisalo zbog toga što se nastojao nastojao utvrditi ili potvrditi njihov autor, o nekima jer tematiziraju kakav povijesni događaj (npr. zrinsko frankopansku urotu), a neke su služile kao predložak za stilističku analizu. Za razliku od takvoga pristupa, u kojemu se pjesmarice shvaćaju kao puki, gotovo slučajni zbir nasumce skupljenih sastava, ovdje se naglašava da pjesmarice valja promatrati i kao jedinstvene, uređene cjeline. Njihov sastavljač očito se vodio željom da ponudi zaokruženu zbirku. U prilog pretpostavci da je riječ o osobi koja se kontinuirano i ozbiljno bavila kajkavskom dopreporodnom lirikom ide i nekoliko rukopisa iz Državnoga arhiva koje je pisala ista ruka.