U kontekstu različitih analiza na koncu dvadesetoga stoljeća, autor nastoji staviti kršćanstvo pod povećalo i izvijestiti o stanju i perspektivama njegove budućnosti. U prvome dijelu ovoga rada govori se o modernom vremenu i njegovim dostignućima. Moderna označava jasan prekid s tradicijom i prošlošću, što vodi do spoznaje da moderan čovjek na temelju iskustva "svete praznine", metafizičkog beskućništva ponovno traži izlaz. "Punoljetnost svijeta" (D. Bonhoeffer) otkiva svu svoju bezizlaznost. Novi religiozni pokreti najbolji su dokaz za to, posebice predodžbe o reinkarnaciji u zapadnjačkom smislu. Postmodema, čija je predodžba još uvijek nejasna, izazov je i kršćanstvu. U središtu kršćanske vjere nalazi se Božja objava, objava o čovjekovu smislu i smislu njegova svijeta. Prema objavi Bog je ljubav, za kojom svako biće čezne. U biti kršćanstvo je civilizacija ljubavi, religija prema mjerilu čovjekova traženja i žeđanja. Da bi u trećem tisućljeću imalo budućnost, kršćanstvo se mora vratiti svome izvoru, Božjoj ljubavi. Obnovljeno kršćanstvo u rečenom smislu sigumo ima dobre perspektive za budućnost i za treće tisućljeće.