Ujedinjenje europskih država i naroda u Europsku uniju još uvijek je u tijeku. Visoke crkvene instancije u Katoličkoj, ali i u drugim Crkvama, obrazlažu da je kršćanstvo ona povijesna duhovna potka, pa stoga i primjerena osnovica za zdravo socijalno i političko europsko jedinstvo. Zato se uporno ustrajava na tome da se u ustavnoj povelji EU izrijekom spomene kršćansku baštinu: na njoj je utemeljena europska kultura, znanost, ćudoređe; na njoj je u određenoj mjeri dozrijevala suvremena europska misao o demokraciji, o jednakosti i nedjeljivom dostojanstvu ljudske osobe, ljudskim pravima, zaštiti manjina, socijalnoj pravdi, miru i očuvanju stvorenoga. Teško je i zamisliti da te suvremene vrijednosti, barem djelomično, ne vuku životni sok iz kršćanskih korijena. Europu se, upravo zato što je u mnoge narode usadila kršćanstvo, može poimati i kao teološku veličinu. Štoviše ona je povijesno i oblikovno posredovala, makar i uz nedostatke, kršćansku poruku cijelome svijetu - kao što je ta poruka proizašla iz Izraela. Istina, danas je kršćanska vjera i Crkva u Europi oslabljena sekularizacijom i suvremenim ateizmom, privatizirana je i nije značajnije prisutna u javnosti. Stoga su kršćani pozvani oživjeti kršćansku baštinu i vrijednosti na europskoj životnoj i kulturnoj razini. Zacijelo, da bi u tom učinkovito sudjelovale, kršćanske Crkve imaju zajedno razgovarati i surađivati, vedro i s argumentacijom raditi na novoj evangelizaciji. Jedino ekumenskim naporom europski kršćani mogu vrsno pridonijeti europskom jedinstvu, i ujedno utirati put vidljivom jedinstvu Crkve.