Autor primjenom kriterija OECD-a i EU-e raščlanjuje demografska, gospodarska i teritorijalna obilježja ruralnog prostora Hrvatske i Europske Unije, tragom činjenice što hrvatska ruralna sredina dugo nije predmetom društvenog zanimanja i sustavne skrbi. Iako ruralni prostor zahvaća otprilike 85% ukupne površine Europe i Hrvatske i u njemu živi oko 40% ukupnog stanovništva EU a 44% Hrvatske, uvjeti življenja i demografska kretanja su različiti: ruralno stanovništvo Europe od sedamdesetih godina 20. stoljeća postupno raste, a u Hrvatskoj se od Drugoga svjetskog rata stalno smanjuje. Raščlamba gospodarskih značajki pokazuje kako je bruto-društveni proizvod po stanovniku u ruralnom području redovito niži od općeg prosjeka u zemljama članicama EU i u Hrvatskoj, da poljoprivreda i šumarstvo nisu više glavne gospodarske djelatnosti ruralnog prostora i da s promijenjenom gospodarskom strukturom sela nastupaju promjene socijalne strukture: poljoprivredno stanovništvo čini tek 4,9% ukupnog pučanstva Europe i 5,6% Hrvatske, a poljoprivredom se seosko stanovništvo bavi uvelike kao povremenom aktivnošću te se razvija mješovit ekonomski model. Naposljetku, autor pokazuje da je napučenost hrvatskog prostora manja nego u Europi te da Hrvatska, iako »bogatija« zemljišnim resursima, zbog posjedovne strukture i neracionalne uporabe zemljišnih resursa još ne može namiriti sve prehrambene potrebe, nego uvozi hranu iz zemljištem »siromašnije« Europe.