Crkveni su redovi različiti prije svega stoga što su muški i ženski. Njihovu mnogoličnost potvrđuje Drugi vatikanski sabor ističući istodobno njihov teološki identitet u radikalnom nasljedovanju Isusa Krista «dok ili razmatra na gori, ili navješćuje Božje kraljevstvo mnoštvu, ili dok ozdravlja bolesne i ranjene ili obraća na bolji život grešnike ili dok blagoslivlja djecu i čini dobro svima, uvijek slušajući volju Oca koji ga je poslao» (Lumen gentium, br. 46). Valja naglasiti neposredni eklezijalni vid identiteta jer Crkva stalno ističe, kao i hrvatski biskupi, da «posvećeni život nije izolirana i rubna stvarnost u životu Crkve nego smješten ‘u samo srce Crkve’ i predstavlja dragocjen dar za sadašnjost i budućnost Božjega naroda, ‘jer duboko u sebi pripada njegovu životu, njegovoj svetosti i njegovu poslanju’» (Na svetost pozvani, br. 84). Crkveno-pravni vid tog identiteta nije u skladu s teološkim i eklezijalnim vidom jer crkveni zakonik u velikoj mjeri brigu o redovnicima i redovnicama prepušta biskupima, a isključivo njima ostavlja prosudbu ostvarivanja apostolskih djelatnosti redovnika, tj. prihvaćanje njihova angažiranja u različitim službama i procjena uklopljenosti u zajednički pastoral Crkve. Opravdano je govoriti o povijesnom vidu redovničkog identiteta i o njemu valja voditi računa upravo u Crkvi među Hrvatima, kako zbog davnog povijesnog naslijeđa nekih muških redova tako i zbog promjena u radu i životu redovnika i redovnica u vrijeme komunističke vladavine.