Rad analizira ciljeve i taktike slovenskih političkih grupacija od Prvoprosinačkoga akta 1918. do izbora za Konstituantu u studenom 1920. Iako su na vanjskopolitičkom planu ciljevi slovenskih stranaka bili slični, a na unutarnjem su planu sve političke snage pretendirale na sudjelovanje u vlasti, proučavani period obilježili su brojni unutarstranački rascjepi. U Slovenskoj narodnoj stranci vladala je podjela na kritičare velikosrpske politike i oportuniste koji su pokušavali pripremiti poslijeizbornu koaliciju sa srpskim radikalima (Narodna radikalna stranka). Stranka je zahvaljujući ambiciji očuvanja kako statusa najjače slovenske političke opcije tako i koalicijskoga potencijala za participaciju u vlasti, što je nudilo bolju perspektivu za postizanje vanjskopolitičkih ciljeva, ipak uspjela sačuvati organizacijsku cjelovitost. Istovremeno su se slovenski liberali, koji su za razliku od većine konzervativaca iskreno raširenih ruku dočekali Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, fragmentirali na više stranaka. Tome je doprinijelo očekivanje da će se na slovenskim područjima, uslijed uključivanja u južnoslavensku državu, povećati manevarski prostor za jugoslavensko-unitarističke političke snage, stoga je dio liberala krenuo u osvajanje rubnih segmenata biračkoga tijela koje je prije pripadalo konzervativcima. Prosječni slovenski birač, međutim, nije bio sklon unitarizmu te je najbolji izborni rezultat ostvarila liberalna opcija koja je u predizborno vrijeme naglašavala slovensku autonomiju. Relativno dobar rezultat postiže socijaldemokratski pol, unutar kojega također dolazi do rascjepa. Dok su se reformisti u kritikama usmjeravali direktno na slovensku političku konkurenciju, komunisti se odcjepljuju i odlučuju za radikalniji nastup prema Srbiji. Slovensku narodnu stranku kritiziraju tek implicitno, štoviše preuzimaju i dio njezina predratnoga programa i time bez većega izravnog sukoba ulaze upravo u njezino biračko tijelo. The paper investigates the objectives and strategies of Slovenian political groups during the period spanning from the December 1 Act of 1918 to the elections for the Constituent Assembly in November 1920. Despite shared external political goals among the Slovenian parties and their common ambition to participate in government on the domestic front, this period witnessed numerous internal divisions. Within the Slovenian National Party (Slovenska ljudska stranka – SLS), a rift emerged between critics of Greater Serbian policies and opportunists aiming for a post-election coalition with Serbian radicals (Narodna radikalna stranka). Despite the ambition of both preserving the status of the strongest Slovenian political option and using the coalition potential for government participation, which offered a better perspective for achieving foreign policy objectives, the party successfully preserved its organizational integrity. Simultaneously, the Slovenian liberals, who welcomed the Kingdom of SCS with enthusiasm unlike the majority of conservatives, experienced fragmentation into several parties. This was fuelled by the expectation that Slovenian inclusion in the South Slavic state would create more manoeuvring room in Slovenian territory for Yugoslav unitary political forces. Consequently, some liberals sought to capture the marginal segments of the electorate traditionally aligned with the conservatives. The average Slovenian voter, however, showed a reluctance towards unitarism, and the best electoral result was achieved by the liberal faction emphasizing Slovenian autonomy during the pre-election period. The social democratic pole achieved a relatively good result, even as it experienced internal division. Reformists directed their criticism at their Slovenian political competitors, while communists adopted a more radical approach towards Serbia. They criticized the SLS only implicitly and even absorbed segments of its pre-war program, penetrating its electorate without major direct conflict.