Proces globalizacije stavlja države, pa time i njihove uprave, pred nove izazove, koji se jedino mogu savladati međusobnom saradnjom država i drugih subjekata međunarodnog prava. Međuovisnost navedenih subjekata u globalnoj ekonomskoj utrci i borba za investicijama proizvela je i nove oblike upravne regulacije, prije svega, pojavom međudržavnih bilateralnih i multilateralnih investicijskih ugovora, koji u bitnome utiču na upravno-pravnu sferu država, tj. ograničavaju kako po obimu tako i po kvalitetu regulacijske mogućnosti država. Ipak, ne može se zanemariti činjenica da države i dalje predstavljaju personifikaciju moći i vlasti. Sa druge strane, ograničenja države da autonomno donosi odluke u korist javnog interesa posebno su vidljiva kod međunarodnih investicijskih ugovora. Uvođenjem međunarodnih arbitraža za rješavanje investicijskih sporova, kao međunarodnim tijelima, omogućava se istima da prilikom donošenja odluka ocjenjuju cjelishodnost propisa kojima država nastoji da zaštiti javni interes. Međunarodne investicijske arbitraže, za razliku od ranijih međunarodnih tribunala i sudova, imaju ulogu kvazi-zakonodavca, a ta uloga je im omogućena zbog široko i neprecizno formulisanih odredbi investicionih ugovora, koje dozvoljavaju arbitražama veliki prostor za tumačenje i diskrecionu ocjenu. Sve to dovodi ozbiljno u pitanje regulacijske kapacitete države. The process of globalization puts states, and therefore their administrations, against new challenges, which can only be overcome by the mutual cooperation of states and other subjects of international law. The interdependence of these entities in the global economic race and the struggle for investment has also produced new forms of administrative regulation, primarily with the emergence of interstate bilateral and multilateral investment contracts, which essentially affect the administrative and legal sphere of the state, limiting both, the scope and quality of the state’s regulatory capacity. Nevertheless, one cannot ignore the fact that states continue to be a personification of power. On the other hand, the restrictions to the autonomy of states in making decisions for the benefit of the public interest are particularly visible in international investment treaties. International arbitrations, which are the forum for dispute settlements arising from the International Investment Treaties, assess the appropriateness of the regulations by the state in order to protect the public interest. International investment arbitrations, unlike the previous international tribunals and courts, have the role of a quasi-legislator, and this role is made possible by the wide and imprecisely formulated provisions of investment contracts, which allow arbitrations a great deal of interpretation and discretionary assessment. All this seriously restrict the regulatory capacity of the state.