Ovaj članak prikazuje odnos između ustanovljenja Crkve i izraelskog naroda. Autor nastoji odgovoriti na pitanje koje je važno za suvremenu teologiju: je li Crkva nadomjestila izraelski narod? U članku se također obrađuje drugo pitanje povezano s prvim: Je li izabrani narod Staroga zavjeta »razbaštinjen« nakon utemeljenja Crkve (Ecclesia)? Za razumijevanje odnosa između Crkve i izraelskog naroda ima temeljnu važnost nauk Drugoga vatikanskog sabora, prvenstveno u Deklaraciji o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama Nostra aetate (br. 4). Ona obrađuje ovaj odnos iz perspektive povijesti spasenja, pokazujući kontinuitet između Božjega naroda Staroga i Novoga saveza. Ovaj dokument ne obrađuje pobliže međusoban odnos ili detalje o soteriološkom položaju naroda Staroga saveza. Radi otkrivanja odnosa Crkve prema izraelskom narodu, autor je istražio Isusovo oslanjanje na Toru i ključne događaje u utemeljenju Crkve: uspostavu Dvanaestorice i ustanovu Euharistije. Dvanaestorica i Euharistija daju temelj tvrdnji da je Crkva Izrael posljednjega vremena. S obzirom na odnos između Crkve i Izraela, iz perspektive povijesti spasenja, autor zaključuje da Bog nije odbacio izraelski narod niti je dokinuo njegovo poslanje da prenosi objavu. Narod Staroga saveza i dalje nosi ono što je ispunjeno po Isusu Kristu i ekonomiji spasenja. Nakon ustanovljenja Crkve nije se dogodilo »razbaštinjenje« izraelskoga naroda.