Nakon prvih tiskanih hrvatskih knjiga na tlu zapadne Ugarske u 17. stoljeću, Mekinićevih pjesmarica – Duševne pesne …, 1609. i 1611., u 18. je stoljeću prva hrvatska knjiga tiskana 1732. u Győru – Horvaczko evangyelye. Budući da se u sadržajnom i jezičnom pogledu tekst toga evangyelya naslanja na kajkavske Szvete evangeliume (Trnava 1694.), u ovom se radu pokazuje njihova međusobna ovisnost na leskičkom, verbalnom i sintaksnom te sadržajnom planu. Iz predočenoga se razabire da je prireditelj Horvaczkoga evavangyelya imao pred očima hrvatskoga slušatelja i čitatelja na spomenutom dijelu hrvatske dijaspore u 18. st. – a to je zapadna Ugarska. Tako se učvršćivala književnojezična norma, u kojoj je, ipak, ostalo obilje kajkavskih obilježja koja su i danas prisutna u gradišćanskohrvatskom jeziku. Takva se norma stvarala upravo u liturgijskim tekstovima (takvi su i evangeliumi, evanđelja). Tu bi činjenicu pri proučavanju hrvatskoga standardnoga jezika kroz stoljeća trebala uzeti u obziri hrvatska filologija, odnosno kroatistika.