Novonastale društvene okolnosti Zapada između ostalog uključuju sve veći broj aktivističkih skupina koje se zalažu za prava LGBT+ osoba, paralelno s već poodmaklim procesom rastakanja obiteljskih normativa i vrijednosti. Autor ovog članka na ta rastakanja gleda pod vidom problematičnog stanja s nezbrinutom djecom u Republici Hrvatskoj. Pitanje koje se nameće treba biti postavljeno u okvirima mogućnosti dopuštanja posvajanja djece obiteljima homoseksualne orjentacije kao rješenje na navedeni problem. Znanstveni konsenzus jest taj da za psihološku dobrobit djeteta koje odrasta u stabilnoj i pažnjom ispunjenoj obitelji, nije od ključnog značaja spol odgojitelja. Stoga autor propituje do koje mjere homoparentalne zajednice mogu ispuniti zahtjev metafizičkog odgoja za ljubav otvorenu svetosti života. Kritizira nastojanja aktivističkih skupina u pokušajima banaliziranja društvenih normi, kao i mišljenja koja usljed strahovanja od prilagodbe odbijaju razumijeti promjenjene okolnosti. Članak ima nakanu ohrabriti čitatelje za aktivna domišljanja načina na koje je moguće osigurati što cjelokupniji kršćanski odgoj za svetost ljubavi u raznolikim okvirima obitelji danas, svo vrijeme imajući u vidu nužnost očuvanja važnosti postojanja jasnih normativa. Istiće sve jasniju potrebu za istančanom senzibiliziranošću u pogledu razumijevanja jedinstvenih osobitosti stavova društva pojedinog prostora i vremena. Za organički napredak ka sve pravednijem i sigurnijem životnom okruženju odredbe se ne smiju nametati „od gore“ ili bez usklađivanja s konkretnim stanjem sveprisutnog većinskog mišljenja, progresivnih nastojanja i tradicijske ukorjenjenosti.