Autor smatra da je opravdani koncilski naglasak na središnjosti liturgije za duhovni život vjernika, često shvaćen na isključiv način, što je jedan od razloga pada interesa za individualnu molitvu, a još više za askezu u suvremenom eklezijalnom kontekstu. Zadanu temu razrađuje na temelju nauka troje karmelskih naučitelja. Tereziji Avilskoj, daje veći prostor u govoru o molitvi, dok u razradi askeze veću pažnju pridaje Ivanu od Križa i Tereziji iz Lisieuxa. Jednu i drugu temu predstavlja kroz četiri perspektive: teologalnu, apsolutnu, dinamičku i perspektivu prilagodbe. Teologalnoj pridaje središnju važnost jer sve ostale na određeni način proizlaze iz nje kao logične posljedice. Karmelska duhovnost prožeta je idejom bliskosti i sjedinjenja s Bogom, koja se postupno ostvaruje po ljubavi. Sjedinjenje pritom nije samo cilj, nego i polazište. Čovjek po Božjem nastanjenju u duši već jest u zajedništvu s njim. Živjeti u toj svijesti Božje blizine i prijateljstva trajna je čežnja karmela. Molitva nije drugo doli ostvarivanje toga druženja s Bogom, a askeza je proces suobličenja Prijatelju, otklanjajući pritom sve ono što mu se ne sviđa.