Autor u svom radu o solidarnosti iz perspektive kršćanske duhovnosti ističe teologalno-antropološki vid solidarnosti kako ga nalazimo u Bibliji i u otačkom teološkom promišljanju. Naime, solidarnost koja se uspostavlja između Boga i čovjeka te između ljudi međusobno ima svoje uporište u čovjekovoj strukturi odnosnosti, a zajedništvo s Bogom - koje je u korijenu svih odnosa čovjeka prema drugim ljudima i prema svemu stvorenju - jest temeljem i modelom svakog drugog oblika solidarnosti. Na temelju otačkih tekstova pokazuje kako se pod solidarnošću razumijeva životni stav pojedinca i čovječanstva koji promiče zajedničko dobro shvaćeno kao razvoj i rast cijeloga čovjeka i sviju ljudi, a ne prihvaća logiku podjele i nadmoći, pohlepe na račun drugoga. Sva kršćanska duhovnost i sav vjernički život, od apostolskih vremena do danas, imaju svoje uporište u Bibliji, bez koje se ne mogu ispravno razumjeti temeljne dimenzije kršćanske duhovnosti. No, to nije posve dovoljno jer mi kršćani vjerujemo da »božanske riječi rastu zajedno s onim tko ih čita« (sv. Grgur Veliki), a pogotovo s onim tko ih ozbiljno i velikodušno živi, te je i sama biblijska poruka obogaćena evanđeoskim životom tolikih kršćana kako to zorno pokazuju i dokazuju primjeri raznovrsnih oblika ostvarivanja kršćanske solidarnosti kroz povijest, napose kad je riječ o svetim očima, monaštvu i redovništvu. Aktualizacija nekih promišljanja i modela ostvarenih u povijesti kršćanstva, kako je naznačeno u 4. dijelu teksta, može itekako pomoći u današnjem teološkom promišljanju, a napose u traženju i ostvarivanju novih modela