Prevladavajući empirizam i skepticizam (J. Locke, D. Hume) i nadovezujući se na Augustina i Descartesa, Solovjev nastoji pokazati nužnost teorijske filozofije koja počiva na potpuno sigurnoj spoznaji, tj. spoznaji koja ne počiva na apodiktičkoj izvjesnosti zornih danosti, već prije svega na čistom mišljenju i logici značenja koja izvire iz njega. Premda, antropološki gledano, razvija teoriju psihičkoga subjekta i njegovih stanja, Solovjev odlučno odbacuje svaki psihologizam, budući da filozofija nije nikakva činjenična znanost, nego podliježe zakonima čistoga mišljenja i iz njega izvedenih formi koje određuju njegov odnos prema mišljenom i s druge strane samoj spoznaji daju intersubjektivno (»ekumensko«) važenje. Stoga se teorijska filozofija može uvjetno razumjeti i kao logika značenja, tj. kao logika čovjekova smisaonog odnosa prema svijetu, iz kojega izrasta i odnos prema vlastitoj egzistenciji. Etika kao »higijena duhovnoga života nije dakle iznad logike i ontologije, nego samo pomaže duhu da u svom životno-svjetovnom traganju za istinom ne zapadne u kušnju zla, nego da uvijek bude spreman bezuvjetno se žrtvovati za Drugoga.