Članak je posvećen Merzovu promišljanju o ljepoti, umjetnosti i estetici. Počinje od razmišljanja o čovjeku i kulturi te nastavlja analizom oblika i misli. Dolazi se do pojma lijepoga kod Merza, a potom se postepeno ulazi u njegovu analizu. Pitanje umjetnosti i etičko–moralne vrijednosti upućuje na misao da umjetnost ne postoji samo radi sebe, već mora biti u službi općega dobra. Zahvaljujući umjetnosti čovjek lakše shvaća nevidljivo koje nadilazi vrijeme. Umjetnost je i u službi religije koja je rabi kao sredstvo za dostizanje izvora svega, tj. Boga. Na kraju se dolazi do analize liturgije koja je za Merza najveća umjetnička tvorevina i središnja umjetnost koja nadilazi Wagnerov pokušaj da sjedini sve umjetnosti u jednu.