Trendovi u razvoju novinarstva upozoravaju na teorijsku i praktičku razinu krize identiteta suvremenog novinarstva. Utvrđujemo da su u krizi ključni elementi profesije, a posebno autonomija i etika. Naša teza je da je kriza novinarstva prije svega kriza novinara kao subjekta. Novinar u “normativnom” modelu kvalitetnog novinarstva zauzima mjesto (profesionalno kompetentnog) izvora komunikacijskog procesa: on je subjekt koji bi trebao imati nadzor nad temeljnim procesima u medijskoj realnosti. Praksa novinarskog diskursa pokazuje da novinar u svim fazama komunikacijskog procesa gubi mjesto subjekta. Njegovu ulogu preuzimaju vlasnici kapitala i/ili nositelji političke moći (multinacionalne korporacije, oglašivači, političari, službe za odnose s javnošću i dr.). Krizu novinarske etike promatramo i u svjetlu postmodernog razdoblja: sve više se uvažavaju relativistički, pragmatički i makjavelistički pristupi novinarstvu. Subjekt nestaje, a s njime i glavni novinarov alat – pitanje: novinar nije subjekt i on ne postavlja novinarska pitanja. Nema pitanja, nema ni odgovora. Nema odgovornosti i etika zapada u krizu. Kriza subjekta kriza je osobnog ispunjenja, kriza novinara kao osobe.