U postsocijalističkom metaprostoru nepostojeće Jugoslavije umjetničke prakse opstaju i komuniciraju u istom prostoru u kojemu su djelovale i prije raspada države, jednako kao i prije njenog nastanka. Istovjetni prostor, prožet službenim diskursima negacije socijalističke povijesti, jednako koliko i njezinom banalizacijom, prevodeći je u pop-kulturu, odnosom prema toj „nepostojećoj“ prošlosti u procesima identitetske formacije sudjeluje u umjetničkim praksama koje se bave „imaginarnim“ povijestima i prostorima SFRJ, otvarajući na taj način pitanje imaginarnosti/realnosti jugoslavenskog (kulturnog) prostora. U ovom radu, s fokusom na Srbiju i Hrvatsku, pokušavamo mapirati različite načine, oblike i medije na koje i u kojima se Jugoslavija pojavljuje u suvremenoj umjetničkoj proizvodnji, u teorijama sjećanja i otvaranja pitanja učinkovitosti nostalgije kao potencijalno subverzivnog elementa umjetničkog djela. Pregledom manjeg broja umjetničkih postjugoslavenskih praksi, mlađe generacije umjetnika, pokušavamo identificirati politički stav te generacije prema Jugoslaviji i revizionističkim državnim narativima. Drugim riječima, što nam suvremena umjetnička proizvodnja koja tematizira Jugoslaviju govori o suvremenom društvu i metaprostoru koji nastanjujemo (i obratno)?