Nacionalna država je redefinirana, dok su pitanja koja utječu na njezin današnji oblik ostala nepromijenjena. Pitanja izbjeglica i migracija nisu bila predmetom pravnog reguliranja od 1951. godine na globalnoj razini te od početka novog tisućljeća na razini EU. Nacionalne manjine doživljavaju se kao prijetnja u “novoj” Europi dok su međunarodne organizacije koje bi trebale pomoći državama Srednje i Istočne Europe pod kontrolom Zapada i djeluju primarno u interesu zapadnih država. Na taj način dolazi do osnaživanja i naglašavanja dualnosti. Dojam je da Europska Unija, Vijeće Europe i OESS ignoriraju proces značajnih rasnih, religijskih, kulturnih i civilizacijskih promjena u Europi. Stoga su slabije države nepripremljene i nespremne baviti se manjinskim pitanjima, a posebice pitanjem novih migracija u Europi. Nacionalna suverenost povezana je sa sekuritizacijom manjinskih pitanja, posebice u Srednjoj i Istočnoj Europi. Taj proces na ruku ide etno-nacionalističkim populistima koji ulaze u vlade, koje često stvaraju politički pritisak i ekonomsku nestabilnost potičući tako građane da emigriranju u “staru” Europu. Proces reakcije i antagoniziranja imigranata se ponavlja, a cijela Europa suočena je s problemom koji bi mogle riješiti funkcionalne liberalne demokracije promjenom modusa operandi međunarodnih organizacija.