Nakon smrti Stjepana Radića (1928.) i uspostavljanja diktature kralja Aleksandra (1929.), sve su političke stranke u Kraljevini Jugoslaviji bile zabranjene, a ni nakon obnove političkog života 1935. stranke nisu bile u potpunosti legalizirane. Ta je činjenica presudno utjecala na unutarnju strukturu najjače hrvatske političke stranke u međuratnome razdoblju, Hrvatske seljačke stranke. Umjesto dotadašnjih stranačkih organa (Skupština, Glavni odbor) ključne je odluke donosio uski krug članova stranke okupljenih oko novog predsjednika – Vladka Mačeka. Njegova farma u Kupincu, kao i odvjetnički ured u Deželićevoj ulici u Zagrebu, postali su pravo sjedište stranke i hrvatskog seljačkog pokreta, kao i simbolična središta paralelne političke moći. Cilj ovoga rada je analizirati značenja novih mjesta moći i njihov ideološki značaj u hrvatskom seljačkom pokretu tridesetih godina 20. stoljeća.