Prijedlozi kao vrsta riječi otvaraju mnoga pitanja o vezi leksičkih i funkcionalnih riječi i njihovu mjestu u leksikonu jezika (Jolly 1991, Šarić i Reindl 2001). Iako se često definiraju kao funkcionalne jedinice jezika, prijedlozi pokazuju: a) sustavne semantičke odnose, odnosno sinonimiju, polisemiju i antonimiju i b) veliku raznolikost njihovih leksičkih i funkcionalnih uporaba koja upućuje na složene odnose njihovih obilježja u jezičnom sustavu i kontekstualnih modifikacija koje sudjeluju u oblikovanju njihovih značenja. Međuleksički odnosi, poput antonimije, većinom se usredotočavaju na opise punoznačnih riječi poput imenica, pridjeva i glagola, izostavljajući sustavan opis antonimije u drugim vrstama riječi kao što su prijedlozi (e.g. Lyons 1977, Cruse 1986, Jones et al. 2012). Stoga je cilj rada ponuditi opis prijedložne antonimije koristeći se metodama razvijenim za identifikaciju antonima u korpusima, poglavito metode supojavljivanja antonima u različitim kontekstima. U skladu s kognitivnolingvističkim pristupom antonimija se definira kao prototipno ustrojena kategorija utemeljena na konceptualnim strukturama, kao i na kontekstualnim modifikacijama (Paradis i sur. 2009). Prijedložni antonimski parnjaci grupirani su u tri kategorije na temelju primarnih domena kojima pripadaju te konceptualnih struktura koje motiviraju razvoj njihovih opozicija, prostorni (direkcionalni i lokacijski), vremenski te nedimenzionalni antonimi. Za svaku kategoriju antonima raspravlja se o različitim konceptualnim strukturama kao temelju za uspostavu odnosa suprotnosti te kontekstnim modifikacijama koje utječu na ovaj međuleksički odnos. Antonimija se tako kao međuleksički odnos proučava s obzirom na složenosti unutarleksičkih, odnosno polisemnih struktura prijedloga, kao i sintagmatskih odnosa koji je odražavaju i motiviraju. Takav se međuodnos sintagmatskih i paradigmatskih odnosa promatra kao indikator složenih odnosa između jezičnog sustava i jezične uporabe.