Putem genealoške analize modernog i postmodernoga govora u Lyotardovoj knjizi "Objašnjeni postmodernizam: Korespondencija 1982-1985". došli smo do zaključka da su moderna i postmoderna same po sebi nasilne. Oba govora politički kulminiraju u heterotopiji zatvorskih kampova u Auschwitzu i Guantanamu. Metanaracija moderne je propala i obećanje napretka je razočaralo. Male pripovijetke postmoderne nude milijune svakodnevnih priča i mogućnost dekonstrukcije svih mogućih načina centraliziranoga znanja. Marginalne priče postmoderne daju nam priliku da izrazimo još jednom rekonstruktivnu poziciju teološkoga govora. Ne ponovno kao metanarativni govor, nego prije svega kao transgresivnu, protu-točnu i dekonstruktivnu analizu politike, kulture i gospodarstva kod autora kao što su Michel Foucault, Michel De Certeau, Edward Said, René Girard i Walter Brueggeman.