Temeljeći se na kognitivnolingvističkome teorijskom okviru, rad zagovara tezu da se cijeli sintaktički i semantički profil EK grama može ujediniti i promatrati kao koherentnu cjelinu njegovim modeliranjem kao prikaza različitih, no povezanih odlika. Ovakvo shvaćanje omogućava pristup kako iznimnoj varijabilnosti oblika EK tako i njegovoj unutarnjoj koheziji, bez izjednačavanja te konstrukcije s jednom taksonomskom kategorijom ili postuliranja skupa nepromjenjivih odlika. Sinkronijski dokazi pokazuju da su prototipne odlike poput neprijelaznosti, ne-agentivnosti, rezultativnosti/ statičnosti i modalnosti. Ostale odlike, npr. (polu-)prijelaznost, (polu)agentivnost, sponanost i poticaj manje su prototipne, ili neprototipne. Prva od ovih skupina je psihološki povezana s EK gramom, dok potonja nije dio govornikove predodžbe ovoga oblika. No prava se kohezija EK grama može otkriti jedino dijakronijski. Povijesno središte prikaza oblika EK odgovara ne/detranzitivnom rezultativnom gramu bez agensa. Iz te početne konstrukcije razvijaju se ostale odlike prikazane kao sastavnice prikaza (npr. funkcije koje su prelaznije ili agentivnije te stativna i modalna značenja) vodeći se skupom zajedničkih evolucijskih tendencija zajedničkih jezicima ili smjerova gramatikalizacije.