O Josipu Stadleru, prvomu vrhbosanskom nadbiskupu, postoji bogata povijesna izvorna građa kao i stručna literatura, koja omogućava temeljito proučavanje njegova lika. Bio je napose čovjek molitve, koja je prethodila svim njegovim zadacima i iz koje je crpio snagu za svoje brojne aktivnosti i pothvate. Molitvom je jačalo njegovo pouzdanje u Boga, kojemu se djetinje povjeravao, predajući mu kako uspjehe, tako i neizvjesnosti i neuspjehe svakodnevnih nastojanja. Već u ranom djetinjstvu Stadler je bio suočen s teškim okolnostima života ostav- ši bez oba roditelja. Taj životni križ oblikovao je mladog Josipa u snažnog muža punog suosjećajnosti za sve potrebne bez razlike, osobito za siromašne i napuštene. Školovanje, uz pomoć plemenitih ljudi, napose studij u Rimu, otvorio je put Josipovu duhovnom i intelektualnom sazrijevanju gdje je na Papinskom Sveučilištu Gregoriani postigao doktorat iz filozofije i teologije. U isusovačkom kolegiju Germanicumu usvojio je zdrave temelje duhovnosti, koji će biti presudni u oblikovanju njegova duhovnog i intelektualnog identiteta. Tu će, predvođen poznatim profesorima i duhovnicima, steći iskustvo bratskog zajedništva, pouzdane molitve, solidnoga studija. Bio je jedan od najboljih studenata. Vrativši se u domovinu kao svećenik, obavljao je ponajprije odgojiteljsku i profesorsku službu ulažući na oba područja sve snage svojega bogatog talenta. Trudio se ponajviše oduševiti mlade za temeljito i solidno stjecanje znanja u svim materijama kako bi prednjačili zdravim razmišljanjima i odgovornošću za dobro Crkve i domovine. Njegov lik zasjao je napose u vršenju službe nadbiskupa vrhbosanskoga, gdje je nakon više stoljeća ponovno uspostavio hijerarhijsku strukturu Nadbiskupije sa sjedištem u Sarajevu. Obdaren plemenitošću srca i krajnjim sebedarjem brinuo se svim žarom oko formacije klera i izgradnje potrebnih ustanova za život Nadbiskupije. Osobito se zalagao za njezino duhovno podizanje, o čemu svjedoči 85 napisanih poslanica upućenih puku i svećenicima kojima je bio otac i učitelj. Upravo u tom vremenu zadivljuje njegova povezanost između molitve i svekolike aktivnosti koju je njegova služba iziskivala. Neobično je puno molio, a uz to neumorno radio, gradeći, podižući, bodreći, zauzimajući se napose za siromašne. U tu svrhu osnovao je redovničku Družbu koja je nastavila njegovu zamisao i nadahnuće. Njegova djela plod su Providnosti u koju se bezgranično pouzdavao i na koju se u potpunosti oslonio.