U hrvatskom jezikoslovlju nalazimo razne opise tvorbe hrvatskih glagola od različitih vrsta riječi. Nažalost ti su opisi nerijetko nedorečeni. Nedostaje im kritičko propitivanje podataka s obzirom na rasprave koje dominiraju morfološkom teorijom, ponajprije o prirodi derivacijskih i fleksijskih kategorija, odnosno njihovu razgraničenju (ali vidi Marković 2012). Cilj je ovoga rada istaknuti neke nedorečenosti u opisu tvorbe hrvatskih glagola od vrsta riječi koje nisu glagol koje proizlaze iz takve situacije. Razmotrit ćemo neke argumente za alternativna tumačenja onoga što se smatra tvorbom hrvatskih glagola od imenica sufiksima –i–, –a–, –ov–a–, zbog kojih držimo da je uvriježene stavove potrebno barem pomnije obrazložiti, ako već ne i izmijeniti. Pritom mislimo na pitanje statusa i funkcija tih sufikasa u strukturi denominalnih glagola s obzirom na to da se pregledom literature može utvrditi: (a) izostanak obrazloženja za opise dotičnih sufikasa kao derivacijskih, (b) postojanje, u stranoj literaturi, alternativnih opisa analognih tvorbenih postupaka u drugim slavenskim jezicima, ali i hrvatskih podataka, u kojima odgovarajući/ dotični sufiksi nisu (primarno) derivacijski, (c) izostanak kritičkog osvrta na gore spomenuta teorijska pitanja iz kojeg bi mogao proizaći argumentiraniji, ako već ne i potpuno drukčiji opis hrvatskih denominalnih glagola s trima sufiksima. Budući da argumenti koje ćemo izložiti upućuju na stupnjevitu narav triju sufikasa, tj. da oni nisu ni idealna sredstva ni isključivo simptomi tvorbe glagola od imenica, smatramo da nema mjesta za bilo kakvu isključivost u analizi dotičnih glagola, što znači i za kategoričko ʻne' kao odgovor na pitanje iz naslova.