Ovaj se rad bavi kratkom pričom Isus Krist u Flandriji francuskog pisca Honorea de Balzaca. Priča je napisana 1831. godine i čini dio velikog romanesknog ciklusa Ljudska komedija koji se sastoji od devedesetak dovršenih naslova. Pristupajući priči kao autonomnoj i zaokruženoj cjelini, ali vodeći računa i o ostalim djelima iz spomenutog ciklusa, želi se ukazati na raskorak koji postoji između Balzacovih programatskih načela koja je iznio u predgovoru ciklusu napisanom 1842. godine i onoga što se može iščitati iz samih književnih djela. Balzacova je priča prožeta mnoštvom biblijskih motiva koje se može uočiti njezinim pomnim čitanjem. Stoga se, prateći Balzacovu podjelu na prvi i drugi dio, priču najprije raščlanjuje na manje cjeline kako bi se lakše i preglednije prikazalo utkanost biblijskih tekstova u njezinu strukturu. Zbog pojave Isusa Krista kao književnoga lika i velikog broja biblijskih referenci u ovom se radu također povlači paralela s jednim drugim djelom: romanom Braća Karamazovi, točnije s poemom o Velikom inkvizitoru ruskog pisca Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Naposljetku se rezultati provedenih analiza objedinjuju u zaključku o Balzacovom dosta osebujnom shvaćanju vlastitih religijskih stavova koji se ne mogu podvesti u vrlo jednoobrazne tvrdnje o katolicizmu i religiji iz spomenutog predgovora ciklusu.