U “Godini posvećenog života”, koju je proglasio papa Franjo, želi se posvetiti pozornost na značenje, važnost i ulogu redovniš-tva u Crkvi i u svijetu. Temeljna nakana koja je vodila papu Franju u proglašavanju “Godine” jest potaknuti redovnike i redovnice da “probude svijet”, da “iziđu iz sebe”, da “budu Crkva koja izlazi” te tako ostvaruju jedno od temeljnih obilježja redovništva – biti proročki glas i eshatološki znak u Crkvi i u svijetu. Već je Drugi vatikanski koncil naglašavao takvo poslanje redovnika/ica, dajući teološko-eklezijalni okvir ovakva načina redovničkog življenja, što je produbljeno i u nekim postkoncilskim dokumentima. Redovnička je zajednica po svojoj naravi jedinstveni eshatološki znak i proročki glas u svijetu i u Crkvi. Nastojeći promatrati redovništvo “iznutra”, autor pokušava produbiti neka pitanja i neke pojave (kako unutar redovničkih zajednica, tako i u suvremenom društvu) koje priječe današnjim redovničkim zajednicama da ispunjavaju svoje poslanje i ostvarenje temeljnog obilježja Bogu posvećenog života – biti eshatološki znak i proročki glas. Smatra da redovničke zajednice prvotno trebaju biti kontemplativna središta u kojima se Božje otajstvo može osjetiti i “opipati”, u kojima Bog na konkretan način (i preko posvećenih osoba) može dirnuti čovjekovo srce i um. Uvjeren je da današnje redovništvo može oživotvoriti svoju ulogu eshatološkog znaka i proročkoga glasa, i to odmakom od logike “svijeta” i suvremenoga “građanskog življenja” te, kao sluga Božji i nasljedovatelj Isusov, ucjepljivati u Crkvu i u društvo ono lijepo, dobro, pravedno i vrhunaravno, što će svijet i društvo učiniti boljim, usmjeravati ga prema Vrhunaravnom, prema Bogu.