Međunarodna sigurnosna okolina, u kojoj se isprepliću novi izazovi i opasnosti, zahtijeva od suvremenih država izgradnju višefunkcionalnih struktura u sustavu nacionalne sigurnosti. Oružane snage su među prvima morale prihvatiti postojanje novih zadaća i organizirati se za njihovu provedbu, kako bi i dalje predstavljale legitimni instrument nacionalne sigurnosti u novom sigurnosnom okruženju. Rasprave o reformama u području nacionalne obrane ne mogu se reducirati samo na odluke o ukidanju vojnog roka i/ili profesionalizaciji oružanih snaga, već postoji vrlo izražena potreba razgovora i odluka o mnogim drugim bitnim pitanjima. Reformama u obrambenim sustavima i oružanim snagama u Europi dominiraju rasprave o drukčijem načinu popune oružanih snaga, koje proizlaze iz premise o demilitarizaciji demokratskih društava. Ona više nisu suočena s izravnom vojnom prijetnjom, već s nizom drugih opasnosti, što podrazumijeva nužne strukturne i institucionalne promjene u sustavu nacionalne sigurnosti. Najsloženije promjene poduzimaju se upravo u oružanim snagama. U uvjetima smanjene vojne prijetnje ne postoji više potreba za mnogoljudnim vojskama, pa su i prve promjene bile upravo smanjivanje brojčanog sastava. S obzirom na pojavu mnogih pojednostavljivanja stvarnih problema u području obrane (primjerice, inzistiranje na ukidanju vojnog roka uzrokuje velike posljedice na mnoge dijelove obrambenog sustava, ali se o tome ne govori), potrebno je provesti sveobuhvatnu raspravu o budućem razvoju obrambenog sustava i Oružanih snaga Republike Hrvatske.