U četrdeset godina časopisnog kontinuiteta primarna je uloga Kaja posvjedočiti o kontinuitetu kajkavske književnosti – odzrcaljujući stanje duha i jezika u našoj suvremenosti. Bitno je to naglasiti uzevši u obzir koncepcijsku i književnopovijesnu činjenicu Kajeva znanstvenog i publicističkog bavljenja cjelovitom umjetničkom, jezičnom i kulturno-povijesnom podlogom, identitetom svih hrvatskokajkavskih krajeva: slojevitim semantičkim poljem upitno-odnosne zamjenice „kaj“, svim onim što kajkavski jezik jest i iz čega je poniknuo. Polazišno mjesto književnosti istaknuto je i u podnaslovnoj odrednici Kaja kao časopisa za književnost, umjetnost, kulturu – u hijerahijskoj, dakle, postavci područja njegova bavljenja od užega ka širemu (o čemu svjedoči i početno mjesto UDK broja koji označava: hrvatsku književnost). Od 1968. godine kad ga je kao časopis za kulturu i prosvjetu pokrenuo književnik Stjepan Draganić, ugledni književnopovijesni analitičari i bibliografi u Kaju su izlučili tematske krugove starije i novije kajkavske književnosti (uz onaj povijesnoumjetnički) kao temelje njegova uređivačkoga koncepta. Razdoblje reafirmacije /revitalizacije hrvatskokajkavske književnosti – pogotovo pokreta suvremenoga kajkavskoga pjesništva – poklapa se upravo s razdobljem pokretanja časopisa Kaj i niz manifestacija (recitala i smotri) na širem kajkavskom govornom području. U uvjetnosti podjele na tzv. stariju i noviju književnost, dijakronijski bogata, opsežna, ili reprezentativna kajkavska književna građa organizirana je i prezentirana u sljedećim tipovima tekstova i izdanja: antologije, književne panorame / pregledi, izbori /primjeri, tematski svesci časopisa, tematske okosnice (blokovi), rubrike. Kontinuitet književnoga funkcionalnoga stila kajkavskoga jezika u Kaju možemo pratiti u primarnom i sekundarnom kajkavskom korpusu: od raznolike žanrovske realizacije umjetničke kajkavštine (poezija /dječja poezija; prozni tekstovi: ulomci romana, novele, pripovijetke, kratka proza, eseji, putopisi; dramski tekstovi; crtice, zapisi, anegdote; jezični i povijesni dokumenti) do sekundarnoga korpusa književno-jezičnih rasprava, studija i članaka o njima. Slijedom afirmativnoga Draganićevog koncepta spram umjetnine kajkavskoga književnog jezika (od tematskih brojeva, panorama, cjelina, antologija) – Kaj nastavlja i razgranjuje taj dobro postavljeni sustav u rubrikama: Suvremena kajkavska književnost, Dječje kajkavsko pjesništvo, Književno-jezične korelacije, Iz (staro)kajkavske baštine, Jezičnica kajkaviana, Kaj & ča, Kajkavski prijevodi, Zagrebačke teme, Ljudi i krajevi – duhovni krajobraz... Želeći sa suvremenoga stajališta reafirmirati kajkavski kontinuitet književnih žanrova, Kaj dodatno i tradicionalno, od 2000. nadalje – unutar filološkoga programa svoga nakladnika Kajkavskoga spravišča „Jezičnica kajkaviana“ – raspisuje tri književna natječaja: za kratku kajkavsku prozu, za kajkavske književne radove učenika srednjih škola RH, te natječaj za hrvatski književni putopis (proširujući u ovom posljednjem književni jezični izbor na čakavštinu i štokavštinu).