U članku se analizira prijedlog da se trgovanje na tržnicama uvrsti u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske kao nematerijalno kulturno dobro. Prvi dio članka ocrtava širi kontekst nastanka ideje o nominaciji te preispituje značajke javne percepcije pojma baštine u Hrvatskoj i elemente po kojima se tržnice – u čijem je poimanju aspekt materijalnosti neizbježan (prostor, roba, novac) – prepoznaju kao nematerijalna baština. Slijedi kritički osvrt na središnja mjesta uključivosti Konvencije o očuvanju nematerijalne kulturne baštine: raznolikost načina na koje baština može egzistirati i oblika posredstvom kojih se može manifestirati te središnje uloge koju taj dokument daje zajednicama kao kreatoricama i čuvaricama baštine. U osloncu na to, posljednja cjelina donosi analizu prijave trgovanja na tržnicama za uvrštenje na nacionalnu listu, pri čemu se fokus stavlja na problem zajednice i njezina zastupanja, odnosno na problem reperkusija potencijalnog dobivanja baštinskog statusa na zajednice i kulturu, ponajprije u svjetlu predloženih "mjera očuvanja".