Poznato je da je s Nietzscheom i Heideggerom došlo do snažne re-evaluacije povijesti filozofije koja je dovela do inverzije do tada prevladavajuće paradigme progresivnog napretka. U Hegela i Husserla, da navedem samo dvije velike figure moderne filozofije, povijest filozofije razumljena je kao napredak od skromnih početaka u drevnoj Grčkoj do kulminacije u apsolutnoj subjektivnosti moderne filozofije. Nietzsche i Heidegger, međutim, svaki na svoj način, više su ili manje uvjerljivo izazvali takav pogled, otkrivajući povijest filozofije kao regresiju i pad prije negoli napredak. U njihovu zajedničkom pogledu, veliki, ali slabo razvijen početak filozofije, kako se prepoznaje u Sokrata, Platona i Aristotela, striktno su razumijevani kao početak opadanja spram doista značajnog početka koji se mogao pronaći kod predsokratičkih filozofa poput Heraklita, Parmenida i Anaksimandra, pa čak i notornog sofista Protagore. Ovaj rad želi osvijetliti to kataklizmičko pomicanje filozofsko-povijesne paradigme dajući posebnu pozornost povijesti interpretiranja Protagorina filozofskog impetusa. Rasprava završava kao otvoren interpretativni horizont, naglašavajući važnost ponovnog ispitivanja dviju suprotstavljenih paradigmi u povijesti filozofije.