Na globalnoj razini, invazije alohtonih organizama predstavljaju drugu najveću prijetnju bioraznolikosti. Pretpostavka je da je visok alelopatski potencijal jedna od značajki koja pomaže invazivnim biljnim vrstama u širenju na nova područja. U radu je određen alelopatski potencijal 8 invazivnih biljnih vrsta (donor vrsta) i njihov učinak na test-vrste. Donor vrste su bile europski mračnjak (Abutilon theophrasti Med.), pelinolisni limundžik (Ambrosia elatior L.), bijeli kužnjak (Datura stramonium L.), dikica (Xanthium strumarium L.), pajasen (Ailanthus altissima (Mill.) Swingle), amorfa (Amorpha fruticosa L.), japanski dvornik (Reynoutria japonica Houtt.), velika zlatnica (Solidago gigantea Aiton). Kao test-biljke korištene su 3 kultivirane biljne vrste iz 3 različite biljne porodice: zob (Avena sativa L.), uljana repica (Brassica napus L.) i suncokret (Helianthus annuus L.). Vodeni ekstrakti napravljeni od cijelih biljaka donor vrsta aplicirani su na sjeme test-vrsta. Dokazan je visok alelopatski potencijal za sve vrste uključene u istraživanje. Alelopatski učinci bili su isključivo negativni. Učinak na klijavost svih vrsta mnogo je manji u odnosu na učinak na duljinu korjenčića i klica test-vrsta. Kod višegodišnjih donor vrsta zabilježen je jači alelopatski potencijal nego kod jednogodišnjih donor vrsta. Pajasen (Ailanthus altissima (Mill.) je vrsta s najjačim alelopatskim potencijalom. Njegovi ekstrakti inhibirali su klijanje, duljinu korjenčića i klice uljane repice za 19%, 94,88% i 98,91%.