U ovom je radu analiziran razvoj dijaloško‑suradničkog identiteta pastoralnih djelatnika u različitim razvojnim i pastoralnim stupnjevima. Cilj je istraživanjem intrapsihičkih i interpersonalnih komponenata pastoralnih djelatnika utvrditi neuralgične točke pastoralnog odnosa te analizom pastoralnih procesa steći nove spoznaje o mehanizmima koji narušavaju dijalošku i suradničku dinamiku. U članku je najprije prikazan razvoj dijaloško‑suradničkog identiteta u okviru primarne obiteljske zajednice, u kojoj se prvotno formira dijaloška matrica kroz dijadni i trijadni odnos sa značajnim figurama, te je potom pojašnjeno kako duhovna dimenzija dijaloga pronalazi svoju artikulaciju u sekundarnim zajednicama. Drugi dio ukazuje na privilegij pastoralnog odnosa, u okviru kojeg se u susretu s drugim i drukčijim pronalazi ispunjenje vlastite svrhe i smisla misijskog poslanja, no također je uočeno kako pastoralni izazov na odgovor misijskog izlaska može postati opasnost ako se u pastoralnom djelatniku ne dogodi preobrazba ad intra iz koje i po kojoj će onda vršiti svoje poslanje drugima, ad extra. Zbog krhkosti naravnog i nadnaravnog identiteta pastoralnog djelatnika može doći do gubitka osjećaja za transcendentnu stvarnost, što ima posljedice u redukciji pastoralnog djelovanja na voluntarizam ili aktivizam, bez ključne evanđeoske jezgre. Uzimajući u obzir stalne društvene i crkvene promjene, u trećem dijelu zaključeno je kako je nastupila nova etapa koja zahtijeva hitnost pastoralne preobrazbe, kojoj je svrha revitalizacija pastoralnog konteksta u duhu izvornog evanđeoskog poslanja.